Uvod
Jedna od najdirljivijih ratnih priča koja se dogodila u januaru 1994. godine u Poljinama, Sarajevo, govori o izuzetnoj ljudskosti i hrabrosti u najtežim vremenima. Ova anegdota je ostala zapisana kao svijetli primjer kako se čovječnost može iskazati čak i usred rata.
Priča o dječaku iz Poljina
Jednog hladnog dana, dječak srpske nacionalnosti iz Poljina nosio je ručak svome ocu koji je bio na liniji Vojske Republike Srpske. Nesrećnim spletom okolnosti, dječak je zalutao i našao se u rovu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto da ga napadne ili prijavi, vojnik ARBiH s puno obazrivosti pitao je dječaka kome nosi ručak. Kada je dječak odgovorio da je za oca, vojnici su se okupili i odlučili da ne prijave slučaj. Pozvali su očajnog oca s druge strane linije, koji je molio da puste dječaka i uzmu njega umjesto toga.
“Pustite dijete, uzmite mene, samo njega vratite!” – Očajni otac
Vojnici su odbili trgovati djecom i dopustili su dječaku da sigurno pređe preko ničije zemlje i vrati se ocu. Međutim, tu nije bio kraj priče. Nakon pola sata, glas se ponovno začuo s druge strane linije, poručujući da šalju sina nazad.
Čin ljudskosti usred rata
Dječak je ponovno krenuo preko ničije zemlje, ovaj put noseći bocu rakije. Kada je stigao do vojnika ARBiH, otvorio je bocu, otpio prvi gutljaj i rekao: “Rekao mi je tata da moram prvi popiti pred vama.” Ovim gestom želio je pokazati zahvalnost i povjerenje. Vojnici su s njim sjeli i zajedno popili rakiju, u tišini koja je obavijala trenutak. U tom trenutku, svi su osjećali težinu rata, ali su pokazali da je ljudskost važnija od sukoba.
Zaključak
Ova ratna anegdota nije samo svjedočanstvo o ljudskosti usred mraka rata, već i podsjetnik da prava veličina čovjeka dolazi do izražaja u najtežim trenucima. U trenucima kada su granate padale, nekoliko vojnika i jedno dijete su pokazali da srce može pobijediti rat, makar na trenutak. Priča o dječaku iz Poljina ostaje kao svijetla točka u mračnim vremenima, podsjećajući nas na važnost humanosti i solidarnosti.
Ova priča, ispričana od strane Hamze Bakšića, ostaje kao vječni podsjetnik na snagu ljudskosti i hrabrosti, te kao inspiracija za sve nas da biramo dobro u svakom trenutku.
